Napokon je stigao i taj dugo očekivani 14. svibnja 2017, dan kad smo nas 14 s našom razrednicom krenuli na trodnevnu terensku nastavu u Vukovar. Iako je polazak bio predviđen za 11.00 sati, te nedjelje je  već oko 10.15 počelo skupljanje vidno uzbuđenih učenika i zabrinutih,nostalgičnih roditelja koji su dijelili posljednje savjete prije nego što smo se ukrcali u autobus AP Slunj u kojem su već bili kolege iz OŠ Poličnik. Naravno oni su zauzeli zadnja sjedišta pa nam nije preostalo ništa drugo nego sjesti naprijed iza naše razrednice. Znali smo da nas čeka dug put ali nakon nekoliko stajanja već se toliko odužilo da nam je svima laknulo kad smo ugledali tablu na kojoj je pisalo Vukovar. Našli smo hostel koji je smješten u krugu bivše vojarne, a danas memorijalnog centra unutar kojeg još uvijek traju radovi. Nakon uputa koje je recepcionar dao našoj razrednici,otišli smo u spavaonicu u kojoj smo svi skupa bili smješteni.I naša razrednica. Bili smo ugodno iznenađeni čistoćom cijelog hostela. Smjestili smo se , otišli na večeru u restoran koji se također nalazi u krugu hostela a nakon večere smo se uputili u grad. Prošetali smo i upoznali sami centar Vukovara, koji je zaista prekrasan i za kojeg je teško zamisliti da su se tu događale sve one strahote koje smo puno puta gledali na TV-u. Po povratku u hostel smo bili neugodno iznenađeni nepoštivanjem kućnog reda od strane većine drugih učenika. Mi nismo imali vremena za to jer nas je razrednica u 23.00, kako i piše u kućnom redu hostela, poslala na spavanje. Naravno da nismo cijelu noć spavali, jer je to zaista bilo nemoguće, ali smo bili u svojim krevetima, žalosni što nam netko drugi nije pratitelj.Jedva smo dočekali da svane,pa smo se odmah svi poskakali,obavili jutarnju higijenu i uputili se grad na doručak, a razrednica na kavu bez koje ne funkcionira,kako ona to kaže.Nakon doručka smo imali predavanja o domovinskom ratu i samoj obrani Vukovara a nakon predavanja obilazak grada s našom vodičkom Ivanom,koja je bila jako draga,ljubazna,obzirna prema nama djeci, ali to je i razumljivo s obzirom da je i ona po struci profesor i to ni manje ni više, nego engleskog jezika. Obišli smo muzeje i zatim dobili slobodno vrijeme. Dogovorili smo se da idemo pješice u hostel, na večeru,kupanje a onda nazad u grad u kino te da ćemo preskočiti zajedničku disco večer,koja je bila organizirana za sve učenike u jednom gradskom discu.Međutim, planove nam je pokvarila kiša, štoviše prolom oblaka te smo se u hostel vratili autobusom skupa s ekipom iz Poličnika a kiša je tako jako pljuštala da smo sjedili u autobusu ispred hostela i nismo mogli van, sve dok razrednici nije prekipjelo te je otrčala u hostel kako bi nam donijela kišobrane. Mi je naravno nismo čekali već smo svi istrčali za njom i pokisli do kože. Nije nam preostalo ništa drugo nego otići na tuširanje. Preskočili smo i večeru jer se nikom nije dalo opet močiti a plan o odlasku u kino je sada definitivno bio prekrižen. Da nam ne propadne večer otišli smo u disco. I drago nam je da nam se prvotni plan izjalovio jer nam je bilo super. Iako malo prekratko ( od 19.30-21.30 ) ipak smo uspjeli upoznati puno vršnjaka a pod budnim okom naše razrednice,koja se nije micala iz jednog kuta na kraju podija, nije nam padalo na pamet izvoditi nikakve ludosti,kao neki drugi učenici. Već pomalo umorni smo se vratili u hostel, malo se podružili s ostalim učenicima i naravno u 23.00 bili u svojim krevetima.Ova noć je bila mirnija pa smo mogli malo i odspavati. Sutradan smo nakon doručka obišli Trpinsku cestu, Memorijalno groblje, Ovčaru,bolnicu, vodotoranj…simbole  stradanja i patnje mnoštva ljudi. Tek nam je sad postalo jasnije o čemu to pričaju naši roditelji,nastavnici, ljudi u emisijama koje gledamo na obljetnicu stradanja Vukovara i u tom trenutku smo osjetili i tugu, i sram, i ponos, i poštovanje prema svima i svemu što nam je osiguralo da danas slobodno živimo.Nadamo se jedino da se ništa slično više nikada nikome neće dogoditi. Vratili smo se u hostel na ručak, obišli s vodičem izložbe u hangarima vojarne, a onda se uputili na kviz znanja u kojem su naši predstavnici Sara Nekić i Fran Đurica osvojili 3. mjesto. Nažalost prvo im je za malo izmaklo. Ali mi smo svakako bili jako ponosni na njih. Mislim da smo bili najmanja škola, s najmanje učenika a na kraju smo ostvarili zavidan rezultat.

Umorni ali sretni i zadovoljni smo oko 17.00 krenuli kući. S ekipom iz Poličnika smo u međuvremenu postali prava ekipa pa je putovanje nazad bilo mnogo opuštenije i zabavnije. Uz nekoliko kraćih stajanja smo stigli u Maslenicu oko 23.30 sati gdje su nas s nestrpljenjem čekali naši roditelji. I na kraju kako kažu: Svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše. E pa i mi smo takvog mišljenja. Sve je lijepo posjetiti,upoznati,mislim da se čovjek najviše obogati na ovakav način, gdje upoznaje različite običaje, načine života,krajolike i zaista treba poštovati sve i svakoga, ali na ovakav način čovjek uči cijeniti i svoje i ono što sam ima.

Hvala svima koji su nam omogućili ovo prekrasno iskustvo, i do nekog idućeg puta, vjerojatno u osobnim aranžmanima, Vukovare dobro nam stoj, jer ima samo jedan grad, Vukovar!